Redovničke zajednice djelo su Duha Svetoga, Njegov dar određenom vremenu i narodu, s točno određenom zadaćom. Družba sestara franjevki od Bezgrješne najstarija je izvorna redovnička zajednica nastala u Hrvatskoj, s najstarijim Pravilom redovničkog života pisanog u ženskom rodu.
Utemeljila ju je majka Klara Žižić 1679. godine u Šibeniku. U tom razdoblju Šibenikom je harala kuga te su stanovnici, kako bi spriječili širenje zaraze, oboljele izbacivali iz grada. Upravo izvan zidina grada dolaze prve sestre koje se ondje brinu za bolesne te za djecu koja su u tim ostala bez roditelja,. Tako nam svjedoči Knjiga od uspomene, najstariji zapis o počecima Družbe.
Knjiga od uspomene Temeljem sačuvanih podataka, vidljivo je stoljetno iskustvo rada s djecom i vođenja ustanova u kojima se provodio odgojno-obrazovni program, što je svjedočanstvo o odgojno-pastoralnim usmjerenjima koja su nadahnjivala djelovanje Sestara franjevki od Bezgrješne.
Tradicija izvanobiteljskog institucionalnog odgoja djece Družbe sestara franjevki od Bezgrješne, seže u vrijeme kada ta tradicija započinje na prostoru Hrvatske, koja je započela prvom ustanovom za zbrinjavanje predškolske djece, prvim zabavištem 1872. godine u Zagrebu.
U Dalmaciji u to vrijeme društveni kontekst oblikuje i diktira austrijska uprava pod kojom se nalazi kako cijela Dalmacija, tako i grad Šibenik. U gradu tada nije postojao niti jedan društveni oblik okupljanja djece te je prvo državno dječje zabavište u Šibeniku otvoreno tek iza Drugog svjetskog rata, 1946. godine.
Upravo u tom povijesnom kontekstu Sestre franjevke od Bezgrješne otvaraju 3. siječnja 1900. godine obdanište u Šibeniku. Ranije spomenuta briga za djecu koja su ostala bez roditelja tada dobiva institucionalni oblik i sve do danas briga i skrb za djecu ostaje jedno od glavnih obilježja Družbe sestara franjevki od Bezgrješne, kako je to vidljivo u konstitucijama Družbe.
Konstitucije iz 1928., govoreći o radu sestara posvećuju nekoliko točaka odgoju djece i mladeži, dok obnovljene konstitucije to djelovanje smještaju u poglavlje koje govori o svrsi Družbe, te u poglavlju Izgrađivanje kraljevstva Božjeg govore: „Sestre će se s posebnom revnošću posvetiti odgoju djece imajući pred očima ljubav Božanskoga Spasitelja prema djeci.“
U Drugom svjetskom ratu sestre su preuzele vodstvo Doma za ratnu siročad u Siveriću, kraj Drniša. U njemu je tijekom rata bilo je smješteno 45-50-ero djece u dobi od 6 do 14 godina. U Ogulinu su otvorile obdanište za djecu izbjeglice, no, ono je prestalo s radom zbog bombardiranja 1945. godine.
Odlaskom na službu u Francusku, sestre i ondje ostaju vjerne poslanju te rade u Dječjem sirotištu sv. Franje u Douvaine-u, gdje su se 24 sata dnevno brinule za djecu u dobi od 6 do 10 godina, te su radile i u dječjoj ambulanti.
Širenjem polja djelovanja, 1930. godine otvaraju dječje obdanište u Senju, a 1935. godine u Drnišu. 
Briga za djecu i za obitelj posebno se očitovala u poratnim godinama, nakon I. i II. svjetskog rata. Neimaština, glad, briga za ljude oko sebe, tjerala ih je na skrb posebno za djecu. Tako 1923. godine uz pomoć hrvatskih svećenika u Americi popravljaju porušenu zgradu i osnovaju Dom za ratnu siročad. Godine 1944. dječja obdaništa u Šibeniku i Drnišu dobila su status ”državne male škole”.
Dječje obdanište u Drnišu zaposjela je njemačka vojska smjestivši u njih zarobljenike za koje su se sestre morale brinuti. Potom je od vlasti stigla zabrana daljnjeg rada svim vjerskim dječjim zabavištima te je sav prostor i inventar stavljen pod državnu upravu.